Kućna vodovodna instalacija

Iz povijesnih je zapisa poznato da su još prije tisuću godina mnogi objekti bili opskrbljeni vodom i ne samo za sanitarne potrebe, već su vodom punili i vlastite velike bazene.

Kratak povijesni pregled

Zapisano je da je još 3000 godina prije Krista u palači vladara na Kreti bio ugrađen cijevni vodovod za ispiranje zahoda. Iz antičke Grčke poznate su također zahtjevne instalacije ne samo hladne, već i tople vode u termama, što je nastavljeno i nešto kasnije u Rimskom carstvu, a potvrđeno u iskopinama Pompeja. U 18. i 19. stoljeću posebna se pozornost pridaje tzv. higijenskom stanovanju pa se posebno ističe potreba za primjenom zdravstveno ispravnih sanitarnih predmeta kao što je poznati engleski zahod koji se izravno ispire tekućom vodom. Isto tako, iz tog vremena potječe i prva metalna kada za kupanje, djelo majstora Lewita iz Pariza.
Hotel 'Tremont' u Bostonu 1829. godine spominje se kao prva zgrada u SAD-u u kojoj je izrađena unutarnja kanalizacija. Godine 1876. pukovnik George E. WORING objavio je knjigu pod naslovom 'Sanitarni otpad kuća i gradova' što je potaknulo mnoge gradske uprave na pružanje veće pozornosti spomenutim problemima.
U devedesetim godinama 19. stoljeća, na kongresu o stanovanju koji je održan u Beču, u vrijeme kada su vodovodi već bili sastavni dio objekata, odlučeno je da svaki stambeni ili javni objekt treba imati svoj vlastiti zahod.
U Školi narodnog zdravlja 'Andrija Štampar' u Zagrebu pedesetih godina prošlog stoljeća izrađena je maketa s prikazom kućne instalacije vodovoda i kanalizacije isključivo u cilju zorne poduke o sanitarnim (zdravstvenim, higijenskim) uvjetima života i zaštite zdravlja (il. 1). Spomenuta škola osnovana je kao prva u Europi koja je poticala spomenutu problematiku i školovala prve sanitarne inženjere. To je bilo na tragu izjave Lewisa THOMASA: 'Nije upitno da se naše zdravlje spektakularno poboljšalo tijekom 19. stoljeća... Jedino je sigurno to se nije dogodilo zahvaljujući medicini. Najveću zaslugu imaju vodoinstalateri i inženjeri zapadnog svijeta.' [1]

Opskrba vodom danas

Danas se udobnost stanovanja ne može ni zamisliti bez obilne potrošnje vode za održavanje čistoće, za ispiranje zahoda, za kupanje itd. Ipak, odnos prema vodi počinje se mijenjati i voda postaje dragocjena, a o štednji vode na svakom mjestu pa i u objektu sve se glasnije raspravlja. Tehničko korištenje vode uz primjenu vodovodnih sustava za opskrbu objekata vodom, hladnom i toplom, zajedno s instalacijom odvodnje, odnosno kanalizacijom (namijenjenom praktičnom i obveznom ispiranju i održavanju sanitarnih predmeta) postaje nedjeljiv sadržaj stambenih i javnih objekata. Uvođenje vode u objekt ključno je danas i za niz drugih neizbježnih instalacija kao što su, npr. već spomenuta kanalizacija, potrošna topla voda, centralno grijanje, ventilacija i klimatizacija i sl.
Problem opskrbe vodom danas obuhvaća dvije glavne faze:

  • pronalaženje vode odgovarajuće količine i kakvoće u okolišu, njezino zahvaćanje, dovođenje do naselja i distribucija prema potrošačima (djelatnost komunalnih poduzeća, odnosno gradskih ili javnih vodovoda)
  • uvođenje i raspodijela vode u objektu, odnosno izvođenje unutarnjeg ili kućnog vodovoda (posao investitora, odnosno vlasnika objekta).

Prema tome, vodovodi se mogu podijeliti na:
a) javne (komunalne, gradske):

  • služe za javnu opskrbu vodom pa se grade unutar javnih površina i osnovno su sredstvo komunalne tvrtke koja njima upravlja, odnosno ima valjanu koncesiju za upravljanje
  • sastoje se od sljedećih objekata: vodozahvata, crpnih stanica, vodosprema, uređaja za popravljanje kakvoće vode, cijevne gradske mreže opremljene fazonskim elementima i vodovodnom armaturom itd.

b) lokalne:

  • samostalni vodovodi s vlastitim zahvatom vode, odgovarajućim objektima, uređajima i vodovodnom mrežom (niz lokalnih vodovoda u Hrvatskoj izgrađen je sredstvima korisnika, odnosno tzv. samodoprinosom u novcu ili radu na vodovodnom sustavu)
  • često također služe za opskrbu vodom neke industrije ili objekata različitih namjena (poljoprivreda, turizam, planinarski ili drugi domovi, hoteli, moteli i sl) koji zbog bilo kojeg razloga nisu u mogućnosti priključiti se na javni (komunalni) vodovod

c) samostalne (pojedinačne, individualne, kućne samostalne) vodovode:

  • služe za opskrbu vodom samo jedne zgrade (il. 2).

U pravilu je kućni vodovod ogranak vanjskog vodovoda, odnosno vodovodna instalacija u samoj zdradi i njezin pripadajući dio u dvorištu predstavljaju završetak javnog, lokalnog ili samostalnog vodovoda. Taj se vodovod nalazi na zemljištu vlasnika, odnosno korisnika, zbog njega se javni ili lokalni vodovodi grade i s njega stanari, odnosno korisnici uzimaju i troše vodu za svoje osobne ili druge potrebe.
Gradski, odnosno javni vodovodi imaju širi značaj, dok je kućni vodovod ograničen na pojedinačne objekte i njegova je svrha opskrbljivati objekte potrebnom količinom vode propisane kakvoće uz uvjet da ona za korisnike bude udobna i jednostavna u svakom trenutku.
Kućni vodovodi najčešće su priključeni na javni gradski vodoopskrbni sustav, ali kako je spomenuto, mogu biti i lokalni, tj. samostalni s vlastitim vodozahvatom (bunarom, cisternom ili zahvatom na izvorištu). Bez obzira na način opskrbe vodom iz javnog gradskog vodovoda ili vlastitog izvora, kućna vodovodna instalacija jednako se izvodi, a u pravilu se sastoji od:

  • kućnog priključka (glavna dovodna cijev do objekta) ili spojnog voda
  • glavne razvodne mreže (donje ili gornje)
  • vertikala s granama i ograncima te izljevnim mjestima (il. 3).

Način projektiranja kućnog vodovoda, odnosno njegova shema ovise o načinu postizanja tlaka u vodovodnoj instalaciji, visini objekta i raspodjeli trošila vode. Taj raspored trošila (sanitarnih predmeta) određuje projektant zgrade, odnosno arhitekt i obvezna je podloga izrađivaču projekta vodovodne i kanalizacije instalacije (koja se projektira i izvodi zajedno s vodovodom). [2]

Kućni priključak i vodomjer

Kućni priključak ili spojni vod je najvažniji dio vodovodne instalacije objekta i predstavlja njegovu vezu s mjestom opskrbe vodom. Na kućni priključak se nastavlja glavna razvodna mreža (najčešći je donji razvod), iz koje se odvajaju vertikale koje dalje pomoću grana dovode vodu do pojedinih izljevnih mjesta, odnosno trošila (sanitarnih predmeta).
U naseljima gdje je izgrađen komunalni vodovod, svaka nekretnina (objekt ili zemljište) mora imati vlastiti priključak, tj. spojni vod kojim se kućna vodovodna instalacija spaja na javni vodovod. Dakle, kućni priključak se s jedne strane veže na uličnu vodovodnu cijev, a završava na ventilu iza vodomjera.
Sastavni dio priključka je vodomjer koji može biti smješten u zgradi, ako se ona nalazi uz regulacijsku liniju ili u posebnom oknu što bliže regulacijskoj liniji, ako zgrada ima pripadajuće dvorište (il. 4).
U Zagrebu je određeno sljedeće: 'Svi spojni vodovi i dovodi u javnom zemljištu i vodomjeri na tim spojnim vodovima prenose se u osnovna sredstva Vodovoda Grada Zagreba bez obzira o čijem su trošku izvedeni, a tim i Vodovod Grada Zagreba preuzima dužnost njihova održavanja o svom trošku.'
U pravilu se priključci postavljaju naknadno na postojeću uličnu cijev javnog vodovoda što se može izvesti na nekoliko načina:

  • ugrađivanjem fazonskog komada na mjestu priključka na uličnoj cijevi što se može izvesti pošto se s obje strane na najbližim uličnim zasunima prekine dotok vode, no u tom slučaju veći broj potrošača ostaje bez vode dok traju radovi na priključivanju zbog čega se nekada priključivanje uobičajeno radilo noću što više, na žalost, nije slučaj (obvezan način priključivanja kada je priključna cijev velikih dimenzija)
  • izvođenje priključka bez prekida dotoka vode, što je moguće kada su priključne cijevi manjih dimenzija (il. 5).

Ako je cijev manjih dimenzija, priključak se može izvesti na uličnu cijev i kada je ona puna vode i pod tlakom, pri čemu se ne prekida opskrba vodom ostalim potrošačima. To se izvodi posebnim priključnim aparatom (priključnom ogrlicom, priključnicom, navrtnicom, 'anboršelnom'). Bušenje cijevi može biti odozgora ili sa strane. Priključne ogrlice se proizvode za priključne vodove promjera 20 - 50 mm, a za ulične cijevi promjera 40 - 1000 mm. Na priključnu cijev se postavljaju ventili u ugradbenoj garnituri koju čine:

  • zaštitna cijev
  • ulična kutija s poklopcem od lijevanog željeza
  • čelična šipka.

Ventili ili zasuni služe za zatvaranje dovoda, reguliranje dotoka i dr. Postavljaju se na pločniku, a komunalna tvrtka ih u svako doba može zatvoriti, odnosno isključiti zbog kvara na priključku ili zbog neplaćanja potrošene vode.
Kada se ulična i kućna mreža izvode istodobno, tada se priključci pojedinih zgrada na ulični vodovod izvode pomoću unaprijed ostavljenog fazonskog komada na uličnoj cijevi.
Za svaki objekt izvodi se poseban priključni (spojni) vod. U stambenim blokovima s više stambenih jedinica određenih brojem stubišta (ulaza), svako stubište smatra se posebnim objektom i ima svoj vlastiti priključak i spojni vod.
Kod malih, obiteljskih zgrada s jednim stanom ili s malom potrošnjom vode, često se radi spojni vod za dvojni ili trojni priključak koji se u prostoru za vodomjer grana na pojedinačna mjerenja potrošnje. Potrošnja vode mjeri se za svaki objekt posebno (il. 6). Zbog uštede na poslovima očitavanja utroška vode sve su veće mogućnosti primjene očitavanja potrošnje vode na daljinu u središnjoj jedinici. Tada svaki vodomjer ima svoj LCD-brojač uz oznaku stana u kojem se nalazi. Da bi se sustav mogao primijeniti, svaki vodomjer treba imati svoj kabel kojim se spaja sa središnjom jedinicom kroz zaštićene vodove od polivinilklorida.
Usvojeni komunalni propisi zahtijevaju da u stambenim objektima s više stanova svaki stan ima vlastiti vodomjer što stimulira štednju vode. To se primjenjuje kod novih objekata, a prema propisima trebalo bi se primjenjivati svuda, bez obzira na to što je u objektima građenima prije 20 ili više godina nešto teže, odnosno skuplje tu odluku provesti.
Voda je danas i u zemljama bogatima vodom vrlo često mnogima nedostupna, a također i preskupa, pogotovo za sve potrošače koji žive u velikim objektima, u kojima se voda ne štedi, instalacije ne održavaju primjereno, a potro­šnja plaća prema broju osoba. Također su česti problemi broja osoba zbog podstanara, gosti, kućnih ljubimaca i sl. »esto su objavljivani podaci o velikim gubicima vode u Hrvatskoj koji, prema izvještajima mjerodavnih, iznose oko 42%. To se odnosi na razliku između isporučene i naplaćene vode na razini komunalnih tvrtki za isporuku vode potrošačima (dakle, prije vodomjera!). Koliki su još gubici vode u objektima, to se ne zna jer se o tome ne vode statistike, a i teško da bi se mogle voditi jer se u privatne stanove ne može ni pristupiti bez dozvole vlasnika. Naime, komunalne tvrtke ni društvo u cjelini taj problem ne muči jer je voda izgubljena u pojedinim zgradama naplaćena, a gubitak se pokriva isključivo iz džepa stanara!
Zakonom o komunalnom gospodarstvu (NN 26/2003, 82/2004, 110/2004 i 178/2004) je određen način naplate potrošnje vode za svaki stan pomoću posebnog vodomjera. Na tržištu su prisutni i ormarići za veći broj vodomjera u objektu (il. 7).
Priključak, odnosno spojni vod objekta na gradsku vodovodnu mrežu uvijek se izvodi okomito na nju, bez dodatnih priključenja ili grananja cijevi (il. 8.)
Na spojnom vodu, koji je obvezno u pravcu i pod pravim kutem u odnosu na uličnu cijev, postavlja se vodomjer u vlastiti zatvoreni prostor (komora, niša, ormar) ili u zaje­dnički prostor s ostalim kućnim instalacijama u zaključanoj prostoriji. Prostor u kojem je smješten vodomjer treba održavati kako bi se u svako doba mogao očitati ili popravljati bez gubitaka vremena. Komunalne tvrtke imaju vlastite propise i uvjete za smještaj vodomjera, veličinu prostora i način izvedbe zidova, dna, pokrovne ploče i način zaštite od vanjskih utjecaja, temperature, prodora vode i dr.
Na području Zagreba još davne 1935. godine usvojena su pravila i propisi te umnoženi brojni primjeri i mogućnosti izrade kućnih priključaka u različitim slučajevima smještaja vodomjera te detalji čvorova u zasunskim komorama, tipski poklopci i dr. Motiv je bio uvijek zdravstveni, odnosno pružanje odgovarajuće opskrbe pitkom vodom na higijenski način, bez opasnosti za zdravlje potrošača, uz tehničke mogućnosti i gospodarsku prihvatljivost.
Kod postavljanja vodomjera treba paziti da on bude precizno vodoravno postavljen, čvrsto oslonjen na tvrdo po­dnožje kako ne bi došlo do greške pri očitanju potrošnje. Također treba paziti na strelicu na kućištu vodomjera, koja se postavlja u smjeru strujanja vode, tj. poklapa s njezinim tokom (il. 9).
Ovisno o zahtjevima, moguća je primjena različitih tipova vodomjera. U Hrvatskoj su to najčešće Woltmannovi vodomjeri, brzinski u mokroj ili suhoj izvedbi. U mokroj izvedbi vodomjera cijeli mehanizam je u vodi, dok je u suhoj izvedbi u vodi samo rotor. Vodomjeri se mogu postavljati vodoravno ili okomito.
Osim vodoravnih i okomitih vodomjera često se primjenjuju kombinirani vodomjeri koji se sastoje od glavnog vodomjera tipa Woltmann, sporednog vodomjera i preklopnog ventila s oprugom (il. 10). Takvi se vodomjeri koriste za mjerenje potrošnje vode kod velikih oscilacija potrošnje. Preklopni ventil, kao sastavni dio kombiniranog vodomjera, ima funkciju usmjeravanja većih protoka preko glavnog, a malih preko sporednog vodomjera. Kada je protok (potrošnja) malen, radi samo mali (sporedni) vodomjer, a veliki (glavni) u tom trenutku stoji pa tada svu količinu vode registrira samo mali vodomjer. Kod većeg protoka voda prolazi kroz glavni vodomjer i on registrira svu proteklu količinu, dok mali vodomjer miruje. To otvaranje jednog vodomjera, a zatvaranje drugog, izvodi se preklopnim ventilom posve automatski. Takav način mjerenja potrošnje vode omogućuje mjerenje i kod velikog i kod malog protoka od svega nekoliko l/h, što ovisi o osjetljivosti sporednog vodomjera.
Woltmannovi vodomjeri se primjenjuju kod veće potrošnje vode, a mogu biti vodoravni ili okomiti što ovisi o položaju Woltmannove turbine. Takvi su vodomjeri namijenjeni za hladnu vodu temperature do 50 ºC.
Odabir sustava i veličine vodomjera izvodi se prema ma­ksimalnom protoku (u l/s), ali vodeći računa i o prosječnom mjesečnom protoku (u m3/h). Pri tome promjer priključne cijevi uobičajeno nije jednak promjeru vodomjera.
Na svim vodomjerima se gubi i dio raspoloživog tlaka iz gradske mreže, o čemu pri njihovom odabiru treba pose­bno voditi računa. Proizvođači vodomjera već daju te vrijednosti. Ovisno o protoku vode i presjeku određene veličine promjera, moguće je očitati gubitak tlaka (u bar).
Osim ranije opisanih brzinskih vodomjera u mokroj ili suhoj izvedbi, danas se sve više koriste količinski vodomjeri. Oni se razlikuju od brzinskih po tome što registriraju količinu vode koja kroz njih prolazi, odbrojavajući koliko se puta napuni volumen okretnog dijela koji pri svakom okretu zahvati određenu količinu vode. Takvi su vodomjeri osjetljiviji od brzinskih, ali su skuplji. Njihova ugradnja ima opravdanje u područjima koja oskudijevaju vodom (bolje rečeno, gdje je voda skuplja), pogotovo ako se uzme u obzir da količinski vodomjeri registriraju za oko 15 - 20% veću količinu vode pa se njihova cijena brzo isplati.
Način racionalnog korištenja vode (ili kako se to obično govori: štednje vode) ostaje na savjesti stanara pojedinog objekta, a to znači da oni moraju održavati pripadajući dio vodovodne instalacije u vlastitom stanu, mijenjati slavine i vodokotliće te ne rasipati vodu.

Kućna vodovodna mreža

Osnovno pravilo kod postavljanja cijevi vodovodne instalacije u objektu je da one uvijek budu u vodoravnim ili okomitom pravcu, a sve promjene pravca pod pravim kutem.
Radi zornog i preglednog prikaza vodovodne mreže u objektu obvezno se daje aksonometrijska shema koja povezuje kućnu kanalizaciju od mjesta priključka na komunalni vodovod do svih izljevnih mjesta u objektu. Vodoravna razvodna mreža može se riješiti granastim ili prstenastim načinom (il. 11 i 12). Pri tome je češća primjena granastog načina jer se tako kraćim putem dolazi do pojedinih vertikala. Prstenasti način vođenja vodoravne razvodne mreže je dulji, ali hidraulički povoljniji jer voda do pojedinih vertikala dolazi s dvije strane, a u slučaju kvarova i popravaka isključuje se manji dio mreže.
Vodoravna razvodna mreža u objektu može biti donja, gornja ili kombinirana. Donja razvodna mreža se primjenjuje kada je tlak u instalaciji dovoljan za opskrbu svakog, od nosno najvišeg izljevnog mjesta. Iz donje razvodne mreže izdvajaju se vertikale kojima voda teče u više katove, a pri dnu svake vertikale se postavlja ventil s ispustom radi pražnjenja.
Donja razvodna mreža može se polagati ispod poda i međukatnih konstrukcija, najčešće prizemlja ili podruma. Vođenje mreže u tlu ispod poda podruma također se primjenjuje, ali to nije dobro rješenje jer je tada mreža često nepristupačna. Taj se slučaj može popraviti ako se cijevi postavljaju u posebne kanale, pokrivene demontažnim pločama. Najčešće su u tim kanalima smještene i neke druge instalacije (kanalizacija, grijanje i sl).
Gornja razvodna mreža koristi se u slučaju nedovoljnog tlaka u mreži i tada se postavlja spremnik na najvišoj točki objekta, a opskrba vodom potrošača ide prema nižim izljevima. Primjena gornje razvodne mreže česta je kod industrijskih objekata i u zemljama Bliskog istoka (il. 13).
Mješovita ili kombinirana razvodna mreža sastoji se od donje i gornje razvodne mreže koje su najčešće spojene, ali mogu biti i odvojene (il. 14). Takvim se načinom mogu sigurno opskrbljivati potrošači kod povremeno ili stalno nedovoljnog tlaka u uličnoj cijevi.
Vertikale i grane u objektima mogu biti zatvorene ili otvorene, odnosno vidljive ili skrivene od pogleda. U objektima se vertikale postavljaju na takvim mjestima gdje ne smetaju, a kod većih stambenih ili drugih objekata predviđaju se posebni okomiti kanali.

Izvođenje vodovodne instalacije u objektu

Izvođenje vodovoda u objektu mora biti kvalitetno, prema pravilima struke i važećim propisima. Instalacija se prvenstveno mora izvoditi prema projektu, a ako zbog bilo kojeg razloga dolazi do izmjena od prvotnog i odobrenog projekta, tada sve to treba provesti kroz dokumentaciju, a vlasniku, odnosno korisniku pri primopredaji objekta (izdavanju uporabne dozvole) predati nacrte stvarno izvedene instalacije.
U kućnoj instalaciji cijevi se polažu u vodoravnom ili okomitom pravcu, a granaju ili skreću uvijek pod pravim kutem. Cijevi se mogu postavljati vidljivo, po zidovima i stropovima ili zatvorenom, u kanalima i žlijebovima. Oba načina imaju prednosti i nedostatke, a koji će se odabrati, ovisi o namjeni korištenja prostora u koji se instalacija postavlja (il. 15).
Cijevi se na konstruktivne djelove objekta moraju pričvrstiti pomoću držača. Najčešće su to obujmice, a prema vrsti materijala cijevi određuje se i njihov razmak (il. 16).

Prolaz cijevi kroz zidove

Na mjestima prolaza cijev kroz zidove, ona mora biti okomita na zid i ne smije se nastavljati. Na tim mjestima cijev treba zaštititi od oštećenja koje može nastati zbog slijeganja zgrade, korozije cijevi, toplinske i zvučne zaštite. Uobičajeno se na mjestima prolaska cijevi kroz zid postavlja zaštitna cijev unutarnjeg promjera koji je za oko 4 cm veći od vanjskog promjera vodovodne cijevi, a prostor između ispunjava se savitljivim materijalom (plastični kit, konoplja u bitumenu i dr). Na sličan se način izvodi i prolaz cijevi kroz strop.

(prof. dr. sc. Božena TUŠAR, dipl. ing.)

email